Ne beše reč na početku već svetlost. Valjda. Uvek mi se tako činilo. I volim da verujem da su tako mislili i Rembrant, Betoven, Njegoš, Kurosava… Kad čitam to što Goran piše, setim se toga. Uvek ima neki titraj. Plamen sveće, leptir na sijalici ili modri dim iz cigarete. Kao kod Toma Vejtsa, ako me razumete.
Ljubomir Bandović, glumac
Stojičić traga za najsitnijim tkanjem pripovedanja, još sitnijim od mikro-priče, on pokušava da stvori hijeroglif kao najmanji trag priče i ponekad se čini da poput pasioniranog i od sveta izmeštenog časovničara traži sve sićušnije delove od kojih zavisi pokretanje čitavog mehanizma. Zbog toga vam se učini ponekad da ste nekim alhemijskim procesom zarobljeni između dva konveksna sočiva uveličavajućeg stakla, i ono što vam pisac predstavlja sagledavate do najfinijih, mingrenoznih detalja.
Čitanje zbirke „Besani” je rendgenski snimak sulude stvarnosti, pa ko izdrži toliki broj detalja na tako malom prostoru. Nakon čitanja nećete spavati baš lako. Ali, ako!
Miomir Petrović, pisac
Lucidnost Gorana Stojičića nas vodi u lavirint ljudskih duša gde se ljubav nameće kao etalon svega nastajućeg i svega nestajućeg. Njegove priče su zapravo romani čiji obim, dužinu i sadržinu određuje sâm čitalac, svako ponaosob. S te strane, čitav vek nakon pojave modernističkih tendencija u srpskoj literaturi, Stojičić se nameće kao jedan od začetnika nove Moderne u savremenoj književnosti.
Vlada Arsić, pisac



